edu.lom.hr

Astma je kronična upalna bolest pluća, koja egzacerbira na razne upalne podražaje, a dovodi do djelomične Ili potpune reverzibilne bronhoopstrukcije. Dispneja, stezanje u prsištu i piskanje, simptomi su ove bolesti.

Piskanje u prsima, paradoksalni puls (pad sistoličkog tlaka >10 mmHg u inspiriju), tahipneja, tahikardija i vidljivi napori pri disanju (korištenje vratne i suprasternalne pomoćne muskulature, uspravan položaj tijela, napućene usne i nemogućnost govora), znakovi su astmatskog napadaja. Pad sistoličkog tlaka u inspiriju i korištenje pomoćne dišne muskulature nastaje pri velikom negativnom intratorakalnom tlaku. Ekspiratorna faza disanja je produžena pa je inspiratorno/ekspiratorni omjer barem 1:3. Piskanje u prsištu može biti izraženo u obadvije faze disanja ili samo u ekspiriju. Bolesnici s teškom bronhoopstrukcijom ne moraju imati čujno disanje (tzv. tiha pluća) zbog izrazito ograničenog protoka zraka kroz dišne putove, što je loš prognostički znak.

Bolesnici s teškom egzacerbacijom i prijetećom respiratornom insuficijencijom u pravilu imaju neku varijantu poremećene svijesti. Cijanozu i paradoksalni puls s padom tlaka >15 mmHg. Saturaciju O2 (O2sat) <90%, PaCO2 >6 kPa ili 45% mmHg (na razini mora) i hiperinflaciju pluća. Na RTG–u pluća rijetko se viđa pneumotoraks i pneumomedijastinum.

Dijagnoza počiva na anamnezi i fizikalnom pregledu, a potvrđuje se testovima plućne funkcije. Treba prepoznati osnovne uzroke bolesti ali je isto tako važno isključiti bolesti koje uzrokuju piskanje u prsištu. Bolesnike u kojih se sumnja na astmu treba podvrći testovima za mjerenje plućne funkcije radi potvrde i kvantifikacije težine i reverzibilnosti bronhoopstrukcije. Vjerodostojnost (kvaliteta) podataka o plućnoj funkciji ovisi o suradljivosti i uloženom naporu pa zahtijeva obuku bolesnika prije izvođenja testova. Bronhodilatatore treba ukinuti prije testiranja: β–agoniste kratkog djelovanja 6 h prije, npr. Salbutamol, ipratropij 8 h prije, teofilin 12–36 h prije, β–agoniste dugog djelovanja 24 h prije, npr. salmeterol i formoterol, a tiotropij 48 h prije.

Spirometriju treba uraditi prije i nakon inhalacije bronhodilatatora kratkog djelovanja. Znakovi opstrukcije dišnih putova prije inhalacije su: smanjen forsirani ekspiratorni volumen u prvoj sekundi (FEV1) i smanjen omjer FEV1 prema forsiranom vitalnom kapacitetu (FEV1/FVC). FVC također može biti snižen. Mjerenje plućnih volumena može otkriti povećanje rezidualnog kapaciteta zbog zarobljenog zraka. Poboljšanje FEV 1>12% ili >0,2 L nakon primjene bronhodilatatora, potvrđuje reverzibilnu bronhoopstrukciju, iako izostanak ovog nalaza ne treba spriječiti liječnika da pokuša uvesti bronhodilatator. Spirometriju treba ponoviti bar jednom godišnje dokazanim astmatičarima radi praćenja progresije bolesti.

Liječenje astme, i kronične bolesti i akutnih egzacerbacija, uključuje kontrolu nad pokretačima astme, farmakoterapiju prilagođenu težini bolesti uz praćenje terapijskog odgovora i progresije bolesti, kao i edukaciju bolesnika o bolesti, načinima i važnosti liječenja. Ciljevi liječenja su: spriječiti egzacerbacije i kronične simptome, uključujući noćna buđenja, smanjiti broj hitnih intervencija i hospitalizacija, očuvati bazalnu (normalnu) plućnu funkciju i stupanj aktivnosti, te izbjeći nuspojave liječenja. Od farmakoterapije u liječenju astme koriste se bronhodilatatori (β–agonisti, antikolinergici), kortikosteroidi, stabilizatori mastocita, modifikatori leukotrijena i metilksantini.

Moramo imati na umu da za uspjesno zbrinjavanje astme moramo imati adekvatnu opremu (inhalatore, komore za inhaliranje) zbog zamora disne muskulature, pogotovo u egzacerbaciji te misliti na dinamicnost same bolesti u smislu individualnog plana pracenja pacijenta i pravovremeno modificiranje terapije (step up, step down).

Izvor: http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/pulmologija/astma