edu.lom.hr

Nagli prolazni gubitak svijesti i posturalnog tonusa, sinkopa, može biti posljedica kardiovaskularnih simptoma, nekardiogenih uzroka ili kombinacija ta dva čimbenika.

”Pad u nesvijest” je obično uzrokovan smanjenim moždanim protokom krvi koji može biti uzrokovan sekundarnim smanjenja minutnog volumena srca ili hipotenzijom.

Pojam „vazovagalna” sinkopa pojavio se 1907, kada je bio korišten za opisivanje zbirku vagalnih simptoma, uključujući želučane i dišne simptome, te srčanu “nelagodu”. 

Vazovagalna sinkopa (VVS) se najčešće javlja kod mladih, s vrhuncem incidencije oko 15 godina. Nakon toga, tu je i progresivno povećanje učestalosti u dobi starijoj od 45 godina, nakon čega slijedi oštar uspon, počevši od oko 70 godina. 

VVS tradicionalno se smatra poremećajem kod mlađih bolesnika.  Međutim, otkad se provodi testiranje na nagibnom stolu, vazovagalna sinkopa je sve češće dijagnosticirana  u starijih bolesnika, s nedavnim izvješćima koja sugeriraju bimodalnu učestalost s vrhuncima u dobi od 20-29 godina, te drugim vrhuncem nakon 70-te godine.

Proučavanje VVS u starijih bolesnika je veći izazov nego u mlađih bolesnika s obzirom na to da se analiza mogućih kliničkih ishoda komplicira zbog više mogućih uzroka sinkope. Osim toga, u starijih ispitanika, postoji preklapanje između VVS, ortostatske hipotenzije i karotidne sinusne preosjetljivosti. Tu je i smanjenje autonomnog odgovora s porastom dobi.

Na temelju analize hemodinamskih odgovora TILT-testa, mlađi ispitanici češće pokazuju klasične odgovore: iznenadni pad krvnog tlaka i pad brzine rada srca.  Stariji ispitanici, s druge strane, imaju postupnu reakciju (i obično asimptomatsko) smanjenje hemodinamskih parametara ili “disautonomični” odgovor, što kulminira naglim gubitkom svijesti. 

Nadalje, bradikardički odgovori su češći u mlađih ispitanika, dok je značajna hipotenzija češća kod starijih ispitanika. Klasični simptomi početka patološkog stanja, kao što su bljedilo, tahikardija, znojenje, mučnina ili ošamućenost, opisani kod bolesnika s VVS, mogu biti vrlo kratkog trajanja ili čak ne postoje u starijih osoba.

Povijest i klinički pregled su jedine dijagnostičke metode kod većine pacijenata s VVS, dok će se kod starijih pacijenata morati provesti TILT testiranje za potvrdu dijagnoze.

Vazovagalna sinkopa je stanje koje postaje sve značajnije kod starijih bolesnika. Prezentacija simptoma VVS u starijim dobnim skupinama se očigledno razlikuje od prezentacije kod mlađih pacijenata. Mogućnosti liječenja su ograničene te su uglavnom procijenjene samo kod mlađih ispitanika. Postoji potreba za više istraživanja o prevalenciji, povijesti, društvenom utjecaju i patofiziologiji te liječenju VVS kod starijih pacijenta.

Izvor: Medscape