edu.lom.hr

Inhibitori protonske pumpe (IPP) su najpotentniji inhibitori lučenja želučane kiseline od dostupnih lijekova. Za razliku od H2 antagonista, koji imaju brži nastup djelovanja, ukoliko se IPP uzimaju povremeno ne pružaju adekvatnu inhibiciju lučenja želučane kiseline te u ovakvom režimu ne dovode do konzistentnog i zadovoljavajućeg kliničkog odgovora. Dakle, učinkovitiji su ukoliko se uzimaju kontinuirano, a često je terapija potrebna kroz duže vremensko razdoblje. S obzirom na navedeno, bitno je poznavati potencijalne interakcije i nuspojave ovih lijekova.

Iako među IPP-ovima nije nađeno klinički značajne razlike, razlike u njihovom metaboliziranju mogu dovesti do specifičnih interakcija s lijekovima. Omeprazol i esomeprazol imaju najveći potencijal među IPP-ovima za interakcije s lijekovima kao što su varfarin, klopidogrel, diazepam i fenitoin. Pri tome je rizik za interakcije veći kod omeprazola nego kod esomeprazola. Kod upotrebe lasnoprazola/dexlansoprazola prijavljene su interakcije s teofilinom. Vrlo malo interakcija je dokumentirano uz upotrebu rabeprazola, ali među IPP-ovima pantoprazol ima najmanji potencijal za interakcije s drugim lijekovima. Iako su klinički značajne interakcije rijetke, kliničari trebaju biti svjesni mogućih interakcija IPP-a, pogotovo onih s klopidogrelom. IPP-ovi ne zahtijevaju prilagodbu doze kod jetrene i bubrežne insuficijencije.

Glavni problemi što se tiče sigurnosti IPP-ova povezani su s učincima produljene hipoklorhidrije i hipergastrinemije te potencijalne povezanosti s atrofijom želučane sluznice. Hipoklorhidrija je posebni problem s obzirom da može predisponirati za infekcije i malapsorbciju.

S obzirom da želučana kiselina normalno štiti od probavnih patogena, u inhibiciji lučenja želučane kiseline češće su crijevne infekcije. Također, smanjeno lučenje želučane kiseline dopušta kolonizaciju gornjeg probavnog sustava patogenima što može predisponirati za upalu pluća. Iako je zabilježena povezanost upotrebe IPP-ova s infekcijom kampilobakterom i salmonelom, najbolje dokumentirana je povezanost terapije ovim lijekovima s C.difficile proljevima, čak i kod pacijenata koji nisu uzimali antibiotike.

Malapsorbcija kod dugotrajne upotrebe IPP-ova može dovesti do manjka željeza i vitamina B12. Međutim, ovi učinci su uglavnom blagi, klinički beznačajni, a eventualni nedostatak može se korigirati nadomjesnom terapijom. Veći problem može predstavljati malapsorbcija magnezija i kalcija što može dovesti do hipomagnezijemije i metaboličke bolesti kostiju. Iako istraživanja na ovu temu još nisu dala konzistentne rezultate, predložena je povezanost upotrebe IPP-ova s većom učestalošću prijeloma kuka, ručnog zgloba i kralješnice.

Pojava atrofičnog gastritisa uz terapiju održavanja IPP-om može voditi u veću incidenciju želučanog karcinoma. Međutim, čini se da su za ovu potencijalnu nuspojavu rizični oni pacijenti koji imaju konkomitantnu infekciju H.Pylori bakterijom. Stoga se čini logičan argument za eradikaciju H.Pylori infekcije prije uvođenja dugotrajne terapije IPP-om. Međutim, s obzirom da istraživanja još nisu potvrdila kliničku značajnost atrofičnog gastritisa kod ljudi, a čini se da je rizik za ovu nuspojavu nizak, preporuke o eradikaciji H.Pylori infekcije prije uvođenja dugotrajne terapije IPP-om se razlikuju.

Od bubrežnih bolesti, IPP-ovi su povezani s akutnim intersticijskim nefritisom, povećanim rizikom za nastup kronične bubrežne bolesti, progresiju kronične bubrežne bolesti te završnim stadijem bubrežne bolesti. Iako su potrebna daljnja istraživanja koja bi potvrdila etiološku vezu između terapije IPP-ovima i bubrežnih oboljenja, čini se mudro pratiti eGFR kod pacijenata na dugotrajnoj terapiji ovim lijekovima. 

Iako još nije potvrđena uzročna povezanost, neka su istraživanja našla povezanost upotrebe IPP-a i incidentne demencije. Također, postmarketinški nadzor sigurnosti IPP-ova našao je povezanost s lijekovima – induciranim lupusom. 

Iako su IPP-ovi uglavnom vrlo sigurna skupina lijekova, a nuspojave često blage i upitne kliničke značajnosti, velik broj pacijenata na dugotrajnoj terapiji ovim lijekovima u ordinacijama obiteljske medicine nalaže poznavanje njihovih mogućih interakcija i nuspojava. Kod pacijenata koji koriste IPP s upornim proljevom treba posumnjati na infekciju C.difficile. Razumno se čini i praćenje razine vitamina B12, željeza (pogotovo kod onih kojima je već prije terapije IPP-om bila potrebna nadomjesna terapija), magnezija i kalcija. Također, treba razmotriti praćenje eGFR-a kod ovih pacijenata kao i eventualnu eradikaciju H.Pylori prije uvođenja dugotrajne terapije IPP-om.